Priča jednog volontera
Prije točno mjesec dana kao jedan dio događanja vezan za Awesomeness Fest kog je kompanija Mindvalley organizirala po prvi puta u Europi, otprilike 70-ak sudionika ostalo je još jedan dan kako bi poklonili svoje vrijeme lokalnoj zajednici volontirajući. U razgovoru sa nekima od njih iskrsle su dvije zanimljive priče: o volontiranju i o beskućništvu a ovdje iznosimo prvu.
Ona prati raznoliko volontersko iskustvo mladog inženjera Artema Polyvyannya koji nam je u Dubrovnik stigao iz Philadelfije. Rođen je u Rusiji i već sa dvije godine se preselio u Kazašku Sovjetsku Socijalističku Republiku koja ubrzo postaje danas nam poznati Kazahstan. Tu su njegovi susreti sa poklanjanjem svog vremena za opće dobro bili vrlo slični onima kojih se mogu sjetiti svi koji su osnovnu školu završili u ex- Jugoslaviji. Dakle u školi bi se u nekom određenom vremenu umjesto sjedenja u klupama, čistilo okoliš škole ili nešto tomu slično.
„Nema u tome ništa loše“, kaže Artem „dapače, sviđalo mi se to ali ne mogu baš ni reći da je to bio slobodan izbor.“
Pred kraj prošlog milenija sa svojom obitelji seli se u Kanadu gdje uranja u vrlo različitu društvenu paradigmu od one u kojoj je proveo djetinjstvo. Tamo završava srednjoškolsko obrazovanje i većinu studija.
Naša volonterka, umjetnička direktorica Trećeg Uha, Kanađanka Janet Alilović kaže kako je u Kanadi za uspješan završetak srednje škole potrebno imati određeni broj volonterskih sati. Je li to točno?
„Da, baš tako, bio sam to već i zaboravio moram priznati. Istina, potrebno je sakupiti 40 sati društveno korisnog rada, po tvom slobodnom izboru, da bi mogao završiti srednju školu . Odabrao sam volontirati u Ontario Science Centre koji je u biti znanstveni muzej u Torontu uz proces selekcije i pristanak mojih roditelja obzirom sam bio maloljetan. Muzej je tjednom otvoren do 16h , vikendom do 17h a nakon toga u večernjim satima odvijaju se radionice za djecu , najčešće od 18h – 21h. Ponekad se vikendom organiziraju radionice u sklopu kojih djeca i prespavaju u muzeju.
Oduvijek volim matematiku, fiziku i muzeje pa mi je ovakav vid volontiranja bio jako zanimljiv. Radionice su pokrivale razna područja od elektrotehnike, elektronike, anatomije, razne presjeke, promatranje zvijezda…. Moj volonterski zadatak bio je asistiranje voditelju radionica što u biti znači da sam bio Katica za sve. Pošto sam materiju od prije prilično dobro poznavao ne mogu reći da sam se u smislu obrazovanja nešto posebno nadogradio ali sam neobično puno dobio kroz iskustva autentične radosti u igri s djecom na tim edukativnim radionicama. To je za mene bio dragocjen dar. U tom razdoblju posredstvom Shorinji kempo kluba u kom sam trenirao odlazili smo ponekad u pučku kuhinju i volontirali servirajući hranu.“
Spomenuo si da si volontirao i u Peruu, kada je to bilo?
2006. godine u grupi od oko 20-ak volontera a posredstvom sjajne Global Youth Volunteer Network organizacije imao sam priliku na mjesec dana volontirati u Peruu. Putovali smo zemljom i izmjenjivali multikulturalna iskustva sa pripadnicima organizacija poput Udruge studenata u Limi, Grupe za ženska prava u Ica-i i igrali se s djecom u dodatnom programu nakon nastave u Arequipa-u. Organizacijski je cijeli ovaj proces vrlo dobro promišljen i sve je kvalitetno postavljeno. Imali smo i volontere koji su bili zaduženi za prevođenje. Prije polaska malo sam se uhvatio učenja španjolskog jezika kog sam na kraju i prilično dobro pohvatao za boravka u Peruu. Ljudi čak i kada znaju engleski jezik vole komunicirati na španjolskom pa mi je poznavanje jezika uvelike olakšalo građenje dobrih odnosa sa djecom i odraslima.
Koje ti je najdraže volontersko iskustvo ?
„Teško mi je to tako izdvajati ali mi je svakako iskustvo volontiranja u Rusiji bilo zadivljujuće. Prije četiri godine putem AIESEC-a sam se prijavio za volontersko mjesto podučavanja engleskog jezika u školi u Krasnodaru. Koncept volonterskog zadatka je vrlo jednostavan – izvorni govornik podučava djecu svih razreda (1-11) engleski jezik. Iako nisam bio izvorni govornik, uspješno sam prošao selekciju, platio si avionsku kartu i otišao na dva mjeseca u Krasnodar gdje su mi smještaj i većina obroka bili pokriveni. Poštujući koncept projekta djeci nisam smio reći da znam i ruski jezik pa mi je u početku bilo vrlo zahtjevno pretvarati se da ne razumijem ništa što je izrečeno na ruskom (smijeh). Imao sam priliku raditi gotovo sa 500 djece i osjećao sam se vrlo dobrodošao, prihvaćeno i poštovano. I ovdje moram reći najveći dar koji nosim iz ovog iskustva je njihova nepatvorena ljubav i znatiželja.“
Then came the dance by these lovely ladies
Kada bi mogao osnovati neku volontersku organizaciju kojom aktivnošću bi se bavila?
„Daleko najosjetljivije razdoblje za osobu je ono tinejđersko kad uče sve one pogrešne slike i privide o svjetu i čuju tumačenja ljudi koji i sami žive u strahu ili uskraćeni ljubavi. Volio bih započeti nešto gdje bi mladi mogli dobiti drugu vrstu znanja i iskustva – da ovo nije svijet isključive borbe i bespoštedne konkurencije, da nema tolike potrebe za natjecanjem i razmetanjem te da je u konačnici ljubav najveća snaga koja postoji.“
To se čini kao jedna sjajna ideja. Imaš li koje konkretne planove za blisku budućnost?
„Da, želim se angažirati lokalno i raditi nešto s djecom i mladima. Imam nekoliko ideja koje su za sada u konceptualnoj fazi no planiram se vrlo skoro angažirati na jednom mini –projektu.
Sjećam se kako sam kao djete silno želio biti uspješan u jednoj borilačkoj vještini. Ovdje želim naglasiti kako je ideal onih istočnjačkih borilačkih vještina koje sam proučavao da nas izgradi i osnaži do te razine da borba sa bilo kim postaje potpuno nepotrebna i to je sam vrh umijeća , ma kako to na prvu izgledalo kontradiktorno. Taj svoj dječački san želim sada dohvatiti i pri tom pomoći djeci koja sanjaju sličan san. Zato planiram postati volonter-učitelj borilačkih vještina. Jako se radujem tom svom novom angažmanu u volonterskom svijetu i sve to me čini nekako životnijim. To je jedna velika snaga volonterstva.“
Dragi Artem hvala ti što si volontirao sa nama i hvala ti na ovom razgovoru. Puno uspjeha sa tvojim sjajnim planovima i tko zna, možda budemo kroz neko doba pisali još jednu inspirativnu priču iz Philadelphije.
Razgovor vodila i zapisala: Anja Marković
